1991. - razorena aljmaška crkva
Najstrašniji dan za Aljmašane i Aljmaško svetište bio je 1. kolovoza 1991. Jugoslavenska armija i srpske paravojne jedinice opkolili su Aljmaš, Erdut i Dalj i počeli ih razarati teškim oružjem. Svi žitelji su morali u progonstvo. Jedini izlaz bio je Dunav i Drava. Svijet su obišle televizijske slike zaplakanih, nemoćnih i bolesnih ljudi svih dobi, koji pred smrtnom opasnošću, zajedno sa župnikom Antom Markićem, u pratnji branitelja, jedni na inproviziranim nosilima, drugi s plastičnim vrečicama u rukama, ulaze u lađe-teglenice i hitaju u Osijek.
Aljamaško svetište i župni dom odmah su opljačkani. Slijedila su razaranja: 19. rujna 1991. pročelje crkve gađano je topovskim i tenkovskim granatama; 22. rujna 1991. pogađen je već oštećeni zvonik; 26. travnja 1992. zvonik je potpuno razoren, 12. srpnja 1992. uništen je strop crkve, razbijeni su oltari, kipovi i preostali namještaj; 14. kolovoza 1993., uoči Velike Gospe, crkva je potpuno uništena, sravnjena sa zemljom. Iznad ruševina strišio je jedino ostatak desnog ugla pročelja.

1998. - povratak Gospe u Aljmaš
U subotu, 1. kolovoza 1998., na osobit i do tada neviđeno svečani način, vraćen je kip Gospe od Utočišta u Aljmaš. Gospa “prognanica” postala je Gospom “povratnicom”. Nadnevak povratka nije izabran slučajno. Bila je to točno, u dan, sedma godišnjica progonstva žitelja Aljmaša, Dalja i Erduta. Povratak - nakon sedam godina - također teglenicama, bio je pun uzbuđenja, dostojanstva i radosti. Bilo je to tako željno čekano hodočašće, istim vodenim putem, sada u miru i molitvi, nadi i solidarnosti. Organizirale su ga i u njemu sudjelovale sve gradske strukture, napose hrvatska vojska i policija te aljmaški župnik Ante Markić, osječki donjogradski župnik Martin Radman i drugi osječki svećenici.