Iz povijesti svetišta
Povijest Remeta zapravo je započela dolaskom redovnika pavlina u Krivi dol (koji po dolasku pustinjaka dobiva ime Remete od lat. eremus - što znači pustinja). Pavlinski red, osnovan u Mađarskoj 1215. god. bio je pustinjački red i tražio je za svoje samostane takva skrovita, nenaseljena mjesta. U to doba, pretpostavlja se da je po zagrebačkoj gori bilo dosta pustinjaka koji su živjeli samotnjački po spiljama. Pavlini su ih, kako se čini, htjeli objediniti. U remetskoj dolini već je ranije postojala kapelica Majke Božje, jer je tu bio put koji je vodio prema s. Šimunu u Stubicu. Na tom mjestu nastao je samostan i prva zajednica pavlina, sastavljena od sljemenskih pustinjaka koje je vjerojatno okupio Iskvirin oko 1240. god. Prvi zapisani trag o postojanju Remetskog samostana potječe iz godine 1288. Te je godine, naime, plemić Miroslav sin Hečukov darovao samostanu "bl. Djevice kraj Zagreba" imanje Kratki dol na potoku Bliznec. Zagrebački kaptol udjeljuje pavlinima g. 1272. mjesto za drvenu crkvu i samostan. Na mjestu staroga samostana i crkve g. 1319. dao im je kralj Karlo Robert sagraditi novu crkvu i samostan. No taj novi samostan stradava u požaru i biva obnovljen tek g. 1410.
Tri su puta Turci pustošili remetsko svetište. Prvi put spalili su ga g. 1483. Kralj Matijaš Korvin daje ponovno izgraditi samostan i opasuje ga zidinama i podiže kulu za njegovu obranu. Unatoč čvrstih zidina i kule, Turci pod vodstvom paše Ferhat-bega Sokolovića, g. 1557 provaljuju i spaljuju samostan. No, pavlini ponovno grade samostan. Ali ubrzo, po treći put Turci, pod vodstvom Hasan-paše Predojevića, g. 1591. provaljuju u samostan. Razaraju i spaljuju samostan i crkvu. Odvode 12 pavlina i nakon mučenja vješaju ih na lipu kraj Vugrovca, nedaleko Remeta.
Nakon tih osmanlijskih razaranja, g. 1646. ponovno započinje izgradnja remetskog samostana, zalaganjem Martina Borkovića, zagrebačkog biskupa, bivšeg remetskog priora i pavlinskog generala. Samostan je temeljito obnovljen i obzidan novim zidom, a obnovljena je i crkva. Obnovljenu remetsku crkvu posvetio je 1654. zagrebački biskup Petar Petretić. Malo pomalo remetko svetište ponovno oživljava i vraća mu se stara slava. Poglavar remetskog samostana postaje redoviti zastupnik Hrvatskog sabora, a svetište dobiva naslov Advocata Croatiae. Remetsko svetište doživljava jedan od najtežih udaraca kada car Josip II g. 1786. ukida pavline. Samostan se zatvara, a redovnici bivaju raspršeni. Remetska crkva postaje područnom crkvom markuševačke župe. Biskup Maksimilijan Vrhovac g. 1812. utemeljuje župu Remete kojom upravljaju biskupijski svećenici. 9. studenoga 1880. Zagreb pogađa težak potres i remetska crkva biva teško oštećena. Na poziv kardinala bl. Alojzija Stepinca u Remete dolaze karmelićani g. 1959. a od 1963. upravljaju remetskom župom. G. 1988. svečano i na specifičan način proslavljena je 700. obljetnica svetišta. Završno slavlje bilo je za Veliku Gospu kad je u Remetama obilježen i završetak Marijanske godine za grad Zagreb. Predslavio ga je kardinal Franjo Kuharić uz predstavnike hrvatskih marijanskih svetišta i mnoštva hodočasnika.
